
Aj' ovako nekako da krenem, pa me vi nazovite potpunim ludakom, ili maštarom, ili lažovom, ali nekako moram. Znate, evo ja sam baš iz ono, manje-više neverničke kuće. Ne da se tu ne poštuju osnovni moralni kriterijumi, i da moji preci i roditelji nisu dobri i pošteni ljudi, baš naprotiv, ali nisu baš ni neki veliki vernici. Možda zato što ih je u zadnjih sto godina zadesio svaki veliki rat, a možda i zato što su jednostavno takvi. Ko će ga i sam znati. Šta sam želeo da opravdam ovom prethodnom rečenicom. Pa vidite ovu: ja sam oduvek znao da Bog postoji i imam dosta komunikacije s istim. Eto, rekoh... znam sad ovo zvuči u potpunosti halucinogeno, i svi se pitate na čemu je ovaj čovek, ali ne mislim ja na to da ja pričam sa nekim zapaljenim grmom, ne... nekako znam da postoji, znam da je tu, znam da je oko mene, znam da je u meni... jednostavno znam. Hajde bolje da kažem, osećam. Ali stvarno, osećam njegovo prisustvo, uvek. Kažem, ali se ne pravdam, nemojte me pogrešno razumeti, nisam ja neki svetac, šta više, retko grešnog čoveka sam upoznao kao što sam ja, ali vidite, samo to prisustvo, koje osećam mi je i pomoglo, da koliko toliko se trudim da budem ispravan u svom životu.
Radio sam... pa ne znam, jednom je moj naj drug lepo rekao "Aj' ti matori, baci svoj život na sto, pa da vidim ko sme da baci svoj pored...", ali jednom mi i reče, "... ne pričaj šta si proživeo, kako ne vidiš da ljudi misle da lažeš...". Od tad sam stao da pričam, i evo po prvi put sad vama pričam, a vi verujte ili ne. Ali neću da detaljišem, o nekim događajima, već da vam pričam o tome do kakvog sam zaključka došao, posle svih sranja koja sam napravio i proživeo. Nije ni zaključak, već šta osećam...

Ljudi se mene boje u zadnje vreme, i to obično oni koji su mi bliski misle zato što se razumem "kao marica u kriv kurac u sve" i pritom sam još velik čovek... hahahaha... ne hvalim ovde sebe, objašnjavam, da me pogrešno ne razumete... niko samnom u raspravu neće... a jel' znate zašto? Zato što sam otvorio svoje emocije za svakoga, i da primim i da uzmem, a to nikome ne treba. Jer najteže se ogledati u drugome, i videti, da neko oseća. Zašto? E, to bi sad mogli da raspravu započnemo od Tome Akvinskog, ma i pre toga, Aristotel i družina, do Bodriara, ali i to je bespotrebno... odgovor je prost, bar za mene... zato što vidiš sebe, i ne sviđa ti se to... toliko je prosto. I tu je kraj. Pa najteže je sebe pogledati u ogledalo i reći "To sam ja". I onda nije baš lako biti blag prema sebi... Nije lako sebi reći ni "Ja sam veliki car" niti "Ja sam kurton od čoveka". Evo probajte, ali baš zavirite u svoju dušu, i pokušajte sami sebi to da kažete, a da nemate nedoumica u glavi. Teško se pomiriti sa onim što jesmo.
Neko reče za neko moje prethodno pisanije "...lep presek društva...". Nije tu ni presek niti bilo šta, ali da se zahvalim uopšte na čitanju. Tu sam ja stavio znak jednakosti. Pa zar ne vidite šta nas to uništava. To što svi vibriramo... ja vibriram, onda moja žena vibrira, pa se to opet prenosi na mene... pa onda njena keva na nju, a moja na mene, ćalci na njih... ortaci na nas, mi na njih... svi vibriramo jedni na druge i jedni od drugih... i

Izvinjavam vam se, što sam sebi uopšte dao za pravo da ovako nešto napišem, ali eto, osetio sam potrebu... ima toga još... ali ko sam ja da govorim takve vam stvari... a ono sa Bogom, to stvarno osećam a mislim da i vi isto...
2 comments:
"Postoji samo jedan Bog. On je sveprisutan.
Postoji samo jedna rasa, rasa covecanstva.
Postoji samo jedna religija, religija ljubavi.
Postoji samo jedan jezik, jezik srca"
Sai Baba
ne moram ja nishta vishe da ti kazem
:)
hvala
Svako ima svoj put, a ono sto je bitno su zakljuchci na kraju... Kako god da si dosao do stava koji je naslov ovog posta nije bitno... I nemoj se nikad stideti svog puta, postao si dobar covek!
Pusa
Post a Comment