Tuesday, November 23, 2010

Voz

Prolazi vreme i ne znamo kuda ide. Kad bi bar na momenat mogli da zaustavimo taj voz, da se samo malo osvrnemo i pogledamo gde smo i šta smo u svemu ovome što nazivamo život. Tako bi bar sagledali stvari oko nas. Ali voz ide, i to žuri da ne zakasni na poslednju stanicu koja nam svima sleduje. Valjda tako i treba. Zavali se onda i gledaj kroz prozor, jer nešto više od toga ne možeš učiniti koliko god se trudio. Znam, znam depresivno ovo zvuči, ali reci mi da nije istina? Šta god uradio, i dalje si na tom sedištu i gledaš kako prolaze pejzaži, stanice. Ljudi se menjaju u kupeu, a ti sediš i posmatraš sve to. Jedino što možeš je da malo odeš do vagon restorana i tamo nešto popiješ i pojedeš, što i radiš s vremena na vreme. A onda opet nazad u kupe. Prolaziš do njega i isti ti ljudi. Neki puše, neki tapkaju i varaju druge, ali sve je to isto jer ste svi krenuli ka istoj stanici.

Neko izađe i pre. Jel' taj srećniji od tebe? Ne znam. Malo si tužan što se to dogodi, nedostajaće ti, ali se brzo i zaboravi. I tako sa druge strane vozovi prolaze i u drugom smeru. Ko zna gde ti ljudi idu, ali zar je bitno, važno je da se putuje. Zar ne? Neki put bi i ti izašao ranije, pre svoje stanice, ali ti se nešto ne da. Hoćeš da vidiš sledeći prizor, sledeću tapku, neke nove putnike koji ulaze u isti taj voz. Sedaju, nekako lagodno ali kako vreme prolazi, moraju se zabaviti, pa ulaze u priče drugih putnika. Ti ne. Ti samo posmatraš. Možda je to greška, ali tako ti prija. Da se zavališ i gledaš kroz prozor. A napolju je divno. Čak i kad padne mrak uvek se vidi neko svetlo u daljini. Ridža nikada ne dođe da te pita za kartu, jer si se pretplatio za ovaj put. Samo će te obavestiti kad je tvoja stanica. Kad je već tako, pomisliš, sedeću i uživaću u vožnji. Ne moram da zaustavim voz i osvrćem se. Ovako je lepše. Nek se voz nikada ne zaustavi.