Thursday, June 30, 2011

Tango i Keš

Čitao sam ostale blogere, jer mi ih šaljete "...pročitaj Ferguso ovaj blog... do jaja je..." i moram priznati da se, na moje veliko razočarenje, ljudi većinom interesuju za veoma prizemne stvari. Baš to "rekla kazala", ali samo napisano u prizmi kvazi-intelektualizma. Ne kažem, sve je to u redu, ali mene baca na pod i gubim želju za pisanjem. Ali, naravno, to je samo moj problem i ničiji više. Ovo i pišem sad samo zato što me je mnogo ljudi pitalo zašto ne pišem više. Eto, to je razlog. Teme su izlizane, a i ja sam željan malo slave i pažnje, već kad pišeš nešto, kao svaki pisac. Nemojte se ljutiti na mene, molim vas, ali samo govorim istinu i ono što mi je na duši. Puši! Morao sam ovo da dodam... hehe... Pa imam pravo i ja valjda na malo sujete?!

Za mene nije poraz blog Jelene Karleuše. Stvarno nije. Veći mi je poraz taj kvazi-intelektualizam koji se provlači kao večni undergound koji više izjeda ovu trenutnu situaciju nego bilo šta u ovoj zemlji. Da, da, prebacio sam se na državu i da takve stvari stvarno treba prevazići. Sere mi se od njih! Kvazi-intelektualci u sprezi sa lošim ekonomistima stvaraju potpunu zabunu. Genijalno! Ljudi shvatite jednu stvar, nema više Slobe, nema više potrebe za takvom demagogijom koju koristite, sad imate izbor jer živite u demokratskoj, slobodnoj Srbiji. Sa zakonsko-političkog gledišta to je stvarno istina, verovali vi meni ili ne, ili kako god se osećali. To što nemate posao, novac, sve poskupljuje, umirete od gladi, nema nikakve veze sa tom nekom "Otporaškom retorikom" koju i dalje koriste razni likovi od vlasti do opozicije, od Karleuše do mog psihologa, već sa ljudima koji se bave ekonomijom, a u glavi i dalje kao da su u devedesetim, a ne u liberalnom kapitalizmu za koji smo se borili. Sad stvarno javno može da lupeta ko šta hoće i gde hoće. Od političara i vrhuške do vas samih. Po meni je mogao i za vreme Tita i tog Ćube, ali hajde, neka bude da je sad "najbolje na svetu". Sotona, sotonaaaa!!! Evo, ja sam u poslednjem blogu pozvao na oružanu pobunu i za vreme Slobe bi mi bubrege izbili, ali sad nisu. Ne znam da li je to dobro, ali hajde da ne mešamo babe i žabe.

Znači, to što nemate ni jedan kanal koji pušta neku iole normalnu muziku, filmovi su isključivo B kategorije od pre 20 godina, to što i dalje imate splavove, ljude u crnim Audijima. To što ljudi u svojim tridesetim godinama sa nekom čudnom školom postaju direktori upravnih odbora domaćih korporacija, to što ne možete da napredujete ili što nemate posao, to nema nikakve veze sa društvenim tehnikama koje ste koristili devedesetih godina u borbi protiv, pa sad birajte sami protiv koga ste se borili. To je stvarnost i to će tako biti zauvek ili bar dok neko nešto ne preduzme i počne da razmišlja bar sto godina unapred. Pa zar vam to ne govori da smo to mi? Da je to ova država, narod, prostor? Da to nema veze sa tim u kojim godinama živimo i radimo. Da je tako bilo i u prošlom i pretprošlom veku. Da to nema čak veze ni sa prosperitetom same države. E tu već grešim, jer ima. Ima, jer nećemo nikuda dok ne promenimo te neke osnovne stvari unutar samih nas. I ti koji vidiš da sve to ne valja imaš izbor. Prihvati, idi ili pokušaj da oformiš grupu, jer sam si slab i pokušaj da se odupreš. Ali nemaš snage, jel' tako, čoveče? Umoran si više, pa ti je lakše da "...pobećiću na neku planinu da gajim ovce..." ili da jednostavno izbaciš TV sa gajbe i da završiš sa time. I to je tvoje rešenje? I nije neko, samo se praviš blesav onda, a sa druge strane kukaš. Tako sad i svi Nemci nisu bili za nacizam, nego su se "eto tako tu slučajno zatekli".

"Zajebane su to stvari, rođaci" što bi rekao naš večni idol Pinki. Ne onaj što se borio protiv pomenutih nam Nemaca, nego onaj iz filma "Rane". Ma nemam ni ja šta da vam kažem, ovo je samo tekst teksta radi.